PRVO KRILO ZA SLOBODNO LETENJE

Na letjelici je sve važno ali je logično, da krilo glavu čuva. Suvremena krila su se razvila od takozvanog "delta" ili "rogalo" krila. Inženjer Francis Melvin Rogallo (rođen 27. siječnja 1912. godine) otkrio je, istražujući za NASU, da trokutasto krilo (delta) ima podnošljive osobine u letu, a da je pritom vrlo jednostavno. Pošto je sa tog projekta skinuta oznaka "TAJNO" on je "rogalo krilo" malo prilagodio, patentirao i pojavio se sa lakom letjelicom - prvim zmajem.

Jedno vrijeme ovo krilo je bilo obrazac za sve tadašnje zmajare, pa se iz Amerike gdje je izmišljeno, širilo po čitavom svijetu. Ovo krilo je bila neka vrsta standarda pa su čak ovakvi zmajevi (nešto moderniji) nazvani standardna klasa. Prednost ovakvih letjelica je bila što su se zaista lako pravile, bile jeftine i lake za učenje letenja.

Na žalost, ova krila su uz malo dobrih imala vrlo mnogo loših osobina pa su ubrzo izašla iz "mode" i danas ih više uopće nema u upotrebi. Poučno je vidjeti zašto su "rogalo krila" izbačena iz upotrebe. Jedna od najvažnijih karakteristika krila je koliku razdaljinu može preletjeti sa neke visine. Ovo se naziva finesa i što veću razdaljinu krilo može preletjeti, to je u principu bolje za letenje (naravno uz još mnogo ograničenja i rezervi). Kod prvih krila tipa "rogalo" ova karakteristika je bila dosta slaba, pa su prva krila sa kilometar visine, u mirnom zraku mogla preletjeti razdaljinu od oko tri kilometra. Koliko je ovo malo pokazuje podatak da današnja krila zmaja prelete osamnaest kilometara sa iste visine, ili jedrilica, koja može preletjeti trideset kilometara. Da bi se ova karakteristika popravila morao se prednji kut krila povećati sa tadašnjih 60 stupnjeva, na 90 stupnjeva (čime je krilo bilo sve manje duboko, a sve većeg raspona), pa je tako rasla i finesa.

Povećavanje prednjeg kuta nije prošlo bez niza problema, pa su sada krila morala dobiti učvršćenja, koja su ukrućivala platno da ne treperi na vjetru, davala mu uzgon i aerodinamički oblik. To su bile dugačke late. Late su povezivale napadnu i izlaznu ivicu i bile tako oblikovane da poboljšaju uzgon krila, a istovremeno osiguraju autostabilnost krila, jer se povećanjem kuta, od inače "prirodno" stabilnog "rogala" dobilo sve nestabilnije krilo. Dugačke late su omogućavale i da se otkloni jedna od najvećih mana"rogala" - flater.

Rogalo krila imala su nezgodnu osobinu da kod obrušavanja, poslije određene brzine platno počne treperiti i što je najgore, to treperenje se ne smiruje, te bez obzira što bi pilot uradio, krilo bi strmo propadalo i rušilo se na tlo. Samo su rijetki ovo preživjeli.

No nije tu kraj slobodnom letenju. Nekoliko entuzijasta 80-tih godina prošlog stoljeća, kojima je skakanje padobranom iz aviona bilo preskupo, a užitak skakanja sa stijene prekratko trajao, uzeli su iglu i konac u ruke i sašili prvi paraglider. Iako je i njegova finesa kao i "rogalo" krila bila nešto preko 3, još uvijek je to bilo puno više u odnosu na običan padobran. Ni paraglider nije odmah dobio sve karakteristike dobrog krila, bilo je tu puno prekrajanja, dodavanja i oduzimanja dok nije dobio današnji izgled i finesu, te se još uvijek usavršava.

Ta čudna "letikrpa" danas omogućava letenje svima koji imaju malo hrabrosti, novca, pogodnu padinu, i puno volje. Probajte i vi, možda je to baš ono što tražite. Ne probate li, nikada nećete ni saznati!